NISU LI SVI NAJLJEPŠI TRENUCI SLUČAJNI??
Početkom 1800-ih postojao je čovjek po imenu dr. Nathaniel
Bagshaw Ward koji nije bio samo liječnik, nego i prirodoslovac, kao i
entuzijastični, ali neuspješni vrtlar.
Naime, uzalud je pokušavao uzgojiti paprat u svom vrtu. Kao što
mnogi znaju, paprati su poznate kao izbirljive i teške za uzgoj,
pogotovo ako zalijevanje i razina vlažnosti nisu ispravni.
Da stvar bude gora, Ward je živio u vrijeme industrijske revolucije koja
je uzgoj bilo koje biljke, osjetljive ili ne, učinila gotovo nemogućim.
Kisele kiše i loša kvaliteta zraka bili su norma u njegovom londonskom
vrtu.
Godine 1829. dr. Ward je postavio eksperiment koji nije imao nikakve veze s biljkama, ali one su ubrzo postale glavni fokus. S obzirom da je bio prirodoslovac, bio je fasciniran kukcima te je skupio nekoliko čahura moljaca kako bi ih promatrao kako kukulje. Stavio ih je, zajedno s nekoliko šaka zemlje iz svog vrta, u malu staklenu vitrinu. Bez njegovog znanja, unutar prikupljenog tla bile su skrivene spore paprati, koje su mikroskopske veličine. Nakon kratkog vremena provedenog u toplom i vlažnom okruženju primijetio je kako niču male paprati. Tijekom sljedeće četiri godine izrasli su u velike zdrave biljne primjerke unutar staklene vitrine. Ward je pokušao pronaći način da oponaša kvalitete staklenke s poklopcem i pokušao je stvoriti slično kućište koje s vremenom neće zahrđati (naime, izvornik je imao metalne elemente koji su korodirali). Uz pomoć stolara, stvorena je glazirana posuda koja je postala poznata kao Wardian sanduk. Ovo je slučajno otkriće bilo skromni početak terarija!
Zanimljivo, nisu trebali biti dekorativni, barem u početku. Wardian sanduci velikih razmjera korišteni su za slanje rijetkih i krhkih biljaka s kontinenta na kontinent u kojima su mogli potrajati mjesecima kako bi stigli na odredište. Zahvaljujući Wardovom izumu, tropske biljke su se mogle proučavati te na kraju i masovno proizvoditi u zemljama izvan njihovog porijekla. Kovčezi su postajali sve traženiji, čak i od strane europske elite koja je počela koristiti Wardian kovčege kao modne detalje kako bi pokazala svoje bogatstvo. Dok je vanjski zrak bio zasićen zagađenjem- zbog čega je razmetljivim vrtovima prošlih generacija opadala popularnost- paprat i rijetke orhideje sada su mogle uspijevati u svojim novim staklenim domovima.
Viktorijanci su, naime, bili ti koji su terarije učinili ukrasnim. Proširili su Wardov dizajn kako bi stvorili raskošne i ekstravagantne kutije za kućne biljke.
Danas su se dekorativni biljni terariji uvelike vratili u modu, i to kao dio suvremenih i moderno uređenih interijera.
Iako više nisu simbol bogatstva, bar ne materijalnog, svakako su must have i najpoželjniji poklon posljednjih godina.
Danas svatko može uživati u malom čudesnom ekosustavu u svojoj dnevnoj sobi, u uredu, kao i u bilo kojem radnom okruženju.
Usput rečeno, jeste li znali da postoji nekoliko varijanti uobičajenog terarija? Jedna od njih je vivarij, zatvoreni prostor u kojem se nalaze i biljke i životinje poput žaba ili guštera, te paludarij u koji se mogu smjestiti biljke, gmazovi i ribe ili drugi vodeni život.